Pričom do zdrave duše – Praktični recepti
Home » Psihologija » Pričom do zdrave duše

Pričom do zdrave duše

 

Sve što postoji priča svoju nutarnju priču. Poput otiska prsta, mozaika isprepletenih događaja svakodnevice, mjesečeve svjetlosti… priča se ne materijalizira bez izgovorenih riječi; otisak prsta nismo mi bez duše, snova i želja, svakodnevica nije smislena i povezana bez naše percepcije, a Mjesec ne svijetli bez Sunca.

Često je teško pronaći što se dogodilo na početku, što je uzrok, a što povod nekog događaja. U tišini našeg nutarnjeg kaosa kako odrediti koji tijek misli daje smisleni odgovor?

Kroz cijelu povijest, priča je reflektirala naš odnos prema svijetu, razvijala komunikaciju, razmjenjivala iskustva i socijalizacijom stvarala odnos ja i drugi ili mi i oni. Opstanak je ovisio o informacijama; glede okoliša, odabira hrane, izvora vode, susjeda.

Ali što je s onom neispričanom biti, centrom oko kojega se poput zrnastih satelita vrte sve naše želje, sanje, sudbine…i priče?

Bajke nam pomažu u odmaku od tog centra, iako stvarnost obojana šarenim riječima ne može zadržati istinu koja se upadljivo pokazuje na našem licu, u pogledu, držanju ramena, hodu i glasu. Priču možemo ispričati na toliko načina. Poput praznih listova papira živimo jedni pokraj drugih, trudeći se formalnim izrazima očuvati tu bjelinu, koja s godinama, kako priča raste i izlazi na lice, gubi jasnoću. Začudo, što više budemo pričali i slušali, listovi će, ispisani, ostajati čisti i jasni.

Tijekom godina, često se događa da mi nepoznati ljudi, bez uvoda i upoznavanja, krenu pričati o onome što ih je obilježilo na način da se sva sjećanja, baš kao i rotirajuća vrata, vraćaju u krugu, gdje je teško shvatiti što se dogodilo prije, a što poslije. Slušam bez komentara, priče s tragičnim završetkom; o velikom gubitku, izgubljenošću i nepravdi.

Čekaonice željezničkih i autobusnih kolodvora, gdje se te priče pričaju i slušaju, tako postaju vanjski centar, kroz kojega se onaj nutarnji s lakoćom pretvara u vidikovac s duhovno-emocionalnim dalekozorom i suočavanjem zdravlja duše naspram termički zatvorenim nizovima tuge.

Dvije su krajnosti uključene u imanje životne priče. Prva su zadnje spomenute zatvorenost i tuga koja se dušom i tijelom rasprši poput zvijezda na nebu i ponekad zaboli na jednom mjestu, zatim na drugom i tako redom. Druga je neobuzdana i nekontrolirana priča o stvarima, događajima, ljudima- koji nam smetaju, nalazimo im mane i ne zadovoljavaju ni jedan kriterij prihvatljivosti. Ustvari nam smeta naša istinska priča, koja prerušena u fabricirane prigovore i pesimizam, pokušava pronaći put u vanjski svijet.

Zadržavanje iste u tišini ili usmjeravanje prema drugima nikada neće u potpunosti i trajno otpustiti priču od postojanja. Optimalno pričanje možda nije otpuštanje priče pred neznancima, jer ne znamo je li slušatelj dobronamjeran i spreman za ulogu slušatelja, ali kao što je navedeno i provjereno iskustvom; sami upravljamo koje će priče i kako ispuniti prazne stranice.

Poznata je izreka da se proliveno mlijeko i izgovorena riječ ne mogu vratiti u prethodno stanje. Pričanjem o onome što nas iskreno boli, nećemo zaboraviti tu bol, ali ona može izaći i nikada se ne vratiti u prvotni oblik našeg bića.

Napisala: Sanja Šimić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*
*

error: Zaštićen sadržaj. Zabranjeno kopiranje!